PRILOG TUMAČENJU ETIO -PSIHO -PATO -GENETSKE PROVENIJENCIJE
KOCKANJA
Prim. dr.sc. Ljubomir Radovančević, Neuropsihijatrijska
poliklinika A.B.R., Petrova 158, Zagreb
Ana Gregl, prof. psihologije, Tošovac 3, Poliklinika Suvag, Zagreb
ana.gregl@gmail.com ili ana.gregl@zg.t-com.hr
SAŽETAK:
Autori hipotetski prilaze mogučnosti da se u osnovi kockanja kao kompulzivno
– opsesivnog poremećaja udruženog s ovisnošću, krije rani poremećaj
imaturne ličnosti djeteta prije pete godine života. Ne ulazeći hic et
nunc u dublja definicijska tumačenja pojmovanja opće ljudske kategorije
sreće, nego prihvaćajući zdravo razumska određenja, autori podvrgavaju
raspravi prisilnu potragu za srećom u svakog kockara.
Julije Cezar je prešavši rijeku Rubikon u prijelomnom trenutku rekao:
„Alea iacta est!“ Kod razrješavanja teških dilema, kada jezičac na vagi
konačno pretegne, a ambivalencija nestane, dovodi se čovjek do definitivne
odluke – kocka pada. Kocka pada u kockanju, bilo to stavljanjem na određeni
broj ruleta, ili ispunjavanjem loto listića, jer poslije nema povratka.
Kako je pak kad se njeno kotrljanje zaustavi i očituje broj? Dolazi
najčešće do razočaranja, a rijetko ozari sreća. Pa i tada – to je „slatka
lova“ u žargonu za kockare, koja se, dobivena bez ulaganja nekog napora,
lako dalje uloži i – izgubi. „Easy come, easy gone“. Iako pri gubitku
slijedi trenutna bol, podsvjesno dolazi do repetirane i paradoksalno
priželjkivane potvrde samom kockaru da nije miljenik svijeta, da ga
nitko ne voli, pošavši od samog primarnog objekta ljubavi – majke, koja
ga je, pretpostavimo, najvjerojatnije deprivirala svoje nazočnosti,
kada mu je bila neophodna. Kao svakom psihopatu usiječe mu se ponovno
u identitet autoakuzativna i autopunitivna potvrda: „Ja sam loš“.
U kockanju se susreće nagonsko i podsvjesno, gdje su i inače po psihodramskoj
interpretaciji sakrivene energije jezgra psihičkih aktivnosti, kao i
libidinoznih (pojam sreće ima kardinalnu ulogu), ali i tanatosnih, jer
se repetitivno ide za krajnjim gubitkom. Ni jedan kockar, zbog ovisnosti
igranja ne može stati kod dobitka, a izgubiti mora. Intrinzični konflikt
je u kockara, tobože u želji za dobitkom, a zapravo nesvjesno za gubitkom.
To potvrđuju patografije, anameze i analize. Otpora prema kockanju nema,
kao ni prema alkoholu u alkoholičara. Vođena neutaživom željom za kockanjem,
ne toliko za dobitkom, kockarova volja srlja uvijek iznova i topi se
u neminovnom gubitku. To su zakonitosti kockanja kao kompulzivne opsesije.
Težnji slijepoj gratifikaciji osnova je instinktivno-afektivna, a obavezni
nestanak satisfakcije potvrđuje nesvjesnu tezu – nema sreće – „vis maior“
me ne voli. Skrb obogotvorenih roditeljskih figura izostala je, i odbacivanjem
ta se trauma u kockaru svojevoljno, samoizazovno repetira. Superegovska
moralna kontrola u kockara je izostala: u otporima je i racionalizacijama
što potkrepljuje državna permisivnost i eksploatatorna legalnost igara
na sreću. Otpor ikako postojećih nadređenih sustava vodi ka mehanizmina
obrana: potiskivanja („Verdrängung“) nižih mentalnih pokreta, koji tako
ostaju larvirani svjesnoj psihici. Gubitak ravnosvjesja između snaga
libida, što su aktivne od dojenačke dobi i svjesnog ega, vodi ka kompleksu.
S obzirom da su kockari opterećeni fenomenom sreće, a kompulzivno vezani
kreirali su čitav kompleks oko toga. Kockanje bi se moglo nazvati i
„Fortunin“ kompleks.
Kompleksi i inklinacija ovisnosti – poremećaji su duhovno-duševnog rasta,
razvoja i maturacije. Radi se o zaustavljanju ili regresiji na rane
faze libida – mentalni infantilizam u kockara. Snaga kockarova krivo
usmjerenog libida ne može biti rasterećena ni sublimirana u formi neke
kulturno-etičke aktivnosti, jer je posrijedi razvijena prisila i dublje
usađena ovisnost. Mentalna nestrukturiranost i dezekvilibrij osobnosti
kockara izvrgnute su u djetinjstvu složenim uplivima antagonističkih
mehanizama. Kockanje ne spada u freudovsku psihopatologiju svakodnevnog
života, jer kvalitativno i kvantitativno nadmašuje kriterije za taj
pojam. Kod kockara se ne radi o normalnim okolnostima jer su igri njegovi
nesvjesni potisnuti traumatološki doživljaji koji izranjaju u njegovoj
psihopatologiji u formi kockanja. Interpretacije snova kockara odaju
njegove prisile i ovisnost. Tako njegovi neprevladani kompleksi iz djetinstva
vode ka poremećaju, odnosno kompulzivno-opsesivnoj neurozi – kao reakciji
na sedimentaciju potisnutih psihotrauma (čije se taloženje i dalje odvija
svakim gubitkom). Psihoanalitička metoda liječenja kockarske ovisnosti
zasniva se na hipotezi da iracionalni, nesvjesni procesi ipak imaju
svoj smisao i znalci su ih u stanju pro/tumačiti, a koji se inače rigidno
opiru svakoj terapiji.
UVOD:
U kockanju je sve aleatorno: ovisno o slučaju. U pravu aleatorno znači
oviseći u ugovoru o nesigurnom ishodu, oviseći o kockanju. Aleatorična
je muzička izvedba ili slika čiji ishod ovisi o slučaju. Kockati („gambling“
– kockanje), znači igrati igru za novac, riskirati u nadi da će se dobiti
bolji rezultat nego nekim sigurnim sredstvima. Prokockati znači izgubiti
kockanjem.
Igra je per definitionem ponašanje u referentnom okviru imaginarne ili
novokreirane stvarnosti, kod čega se proizvoljno ili po pravilima uvode
uloge i zbivanja sa svojevrsnim rezultatom. Igre na sreću – kockanje
vođeno je direktno predmnijevanom koristi – dobitkom. Kockanje, za razliku
od prave igre ne crpi motivaciju iz samog odigravanja zamišljenih, pretpostavljenih
događaja i uloga, nego ona dolazi iz poremećaja kontrole nagona.
Pridjev aleatorički znači – koji ovisi o slučaju, sreći, kocki; slučajan,
akcidentalan (lat. aleatorius). Alea – kocka je simbol igre slučaja,
a aleatorički posao je onaj koji je ovisan o sreći, kockarski opasan
posao.
Etiologija: Kaplan i Sadock (1) među predominirajuće činitelje za razvoj
pataloškog kockanja (koja je sintagma skoro tautologija, jer nema socijalnog
kockanja nigdje u psihijatrijskom kontekstu): smrtni gubitak roditelja,
separacija (valjda preuranjena – tj. prekid simbioze), odvojeni život
u braku i razvod (valjda roditelja?), napuštanje djeteta od strane majke,
ili oba roditelja prije djetetove 15-e godine), neodgovarajuće roditeljsko
provođenje discipline (odsutnost, nekonzistentnost odgoja ili grubost),
izlaganje i pristupačnost kockarskim ili financijskim simbolima, ili
pak nedostatak roditeljskog isticanja štednje, planiranja i proračunavanja
(buđetiranja).
Komorbiditeti: Postoji povezanost između pataloškog kockanja i poremećaja
raspoloženja, osobito velikog depresivnog poremećaja. Drugi povezani
poremećaji uključuju panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj
i agorafobiju. Poremećaj dekoncentracije/hiperaktivnosti može također
igrati ulogu.
Biološka je psihijatrija predložila da poremećaj metabolizma kateholamina
može biti predodređujući čimbenik, s tim da kockar stremi da iskusi
aktivirajuće učinke norepinefrina, što prati napetost povezanu s kockanjem.
Fenomenologija: Kockaru, a riječ je ovdje uvijek o patološkom kockanju,
nije moguće prestati kockati. Kocka češće s nepoznatim ljudima, nego
s prijateljima, ne samo u posebnim prilikama, intermitentno, nego gotovo
svakodnevno. O predeterminiranim, prihvatljivim i snošljivim gubitcima
ovdje nema govora.
Diferencijalno dijagnostički u obzir dolazi 1) simptomatsko kockanje
u maničnoj epizodi bipolarnog poremećaja, koje se razlikuje po povijesti
bolesti, tj. u anamnezi postoje izrazite promjene raspoloženja i gubitak
prosude prije kockanja. Promjene ne/raspoloženja slične maniji su česte
u kockanju, ali uvijek uslijede nakon dobitka, a obično su proslijeđene
depresivnom epizodom zbog posljedičnih gubitaka.
2) Osobe s disocijalnim – antisocijalnim poremećajem ličnosti mogu imati
problema s kockanjem. U slučaju da su oba poremećaja prisutna (komorbiditet),
oba treba i dijagnosticirati.
Kaplan i Sadock (1) svrstavaju kockanje u poremećaj kontrole impulsa,
koji nisu drugdje klasificirani.
Hagiomedicina (2) u svom neznanstvenom, moralističkom i hiopkritskom-etičkom
pristupu smatra kockanje, kao i sve ovisnosti porokom i zlom. Gledajući
sa spiritualnog motrišta kockanje i jeste porok, iako vjerska medicina,
anakrona u današnje vrijeme, ubraja kockanje, tj.ovisnost u tzv. duhovne
bolesti i to na „područja psihičkoga“.
Kockanje zahvaća ličnost u oblasti i emocija i razuma. Razum popušta
pred iracionalnom željom za dobitkom. Kockanje je popraćeno emocijama,
jer je prožeto napetošću, strahom, tenzionim očekivanjem, dobitak radošću,
veseljem uz lučenje adrenalina, gubici sljeduju depresijom sve do suicidnog
pomišljanja i činjenja.
Aleator – kockar je alogičnim uvjerenjem vezan da će dobiti, te stoga
nije u stanju suvislo pr/ocijeniti realitet. Uzroci u kockanju su u
dalekoj djetinjoj prošlosti kockara. Već su etolozi ustanovili da duža
ili kraća deprivacija mladunčadi od majke i njene skrbi uslijedi u njih
u nenormalnom razvoju, ako i prežive. Kockar se prepušta nerazumnoj
fantaziji da će ga posjetiti „Fortuna“, kao što se napušteno dijete
iz časa u čas nadalo pojavi majke. Potkrepljenje u doživljaju gubitka
uvjerava ga da je loš i da ga nitko ne voli. A mazohostički je libidinizirao
bol (od gubitka, napuštanja). Volicijske su snage glede odluke o kockanju
toliko oslabile, da su i nestale. Radi te svoje rane vulnerabilnosti
kockar ne može ispravno, razumski (jer emocije su dublje od razuma)
re/agirati kad je u pitanju kocka. Sam pojam kockanja toliko je zdravorazumski
već ozloglašen da nije potrebno govoriti o „socijalnom“, „odgovornom“,
nego samo o kockanju, kako se zove i ovaj simpozij, bez naznake da se
radi o patološkom fenomenu.
Kockar u svojoj mašti ima konstantnu sliku da će dobiti, kao dijete
da će majka doći i podojiti ga (dobra dojka po Melanie Klein), premotati,
zagrijati, ostvariti kontakt kožom, zagrijavanjem. Ta vizija majke simbolizirana
u dobitku prati (budućeg, potencijalnog) kockara još iz djetinjstva.
Kockar ne može oprostiti majci – objektu koji je nestao jer je sve na
nesvjesnom nivou, te taj obrat – transfer od majke do sreće (dobitka)
počiva na dalekoj nužnosti gratifikacije. Nedolazak majke kazna je,
„jer sam bio loš, zločest“, kao što je repetirani gubitak kazna u koju
se ponavljano ulijeće, da bi se to i dokazalo, dobila potvrda, koja
se i osladila vremenom u gubicima. Nastali kompleks je tako dubok i
rigidan, da je uvid, kritičnost, odnosno rezultat terapijskih zahvata,
u pravilu nemoguć. Privid je u tome da je aleator naoko ovisan o materijalnom,
ali i izmaštanom dobitku, dok je njegova ovisnost intrapsihičke prirode.
Racionalno kockar nije u stanju razdvojiti Zlo od Dobra, bitno od nebitnog,
kao ni činiti dobro, tj. prestati kockati, odnosno stalno gubiti.
CILJ RADA:
je pokušati potkrijepiti tezu iznešenu u Uvodu da je sama deprivacija
majke uzročni faktor u kasnijoj stalnoj potvrdi konstantnog gubitka,
vlastite neželjenosti i lošosti.
METODE:
čisto empirijski prikaz stečen u radu s pacijentima, anamnezi, heteroanamnezi,
analizi, te u konsultaciji literature, gdje ova hipoteza nije nigdje
elaborirana. Ali evidentno je iz „fiction“-a i „faction“-a da kockar
zapravo teži gubitku, a ne dobitku, jer uvijek ponovo ulaže i ne staje.
ZAKLJUČAK:
jedan od svakako važnijih, osim klasičnih, navedenih etio-psiho-pato-genetskih
faktora nastanka kockara počiva u njegovom ranom eksponiranju lišavanja
važnih hranidbenih i emocionalnih dotoka od strane majke.
LITERATURA:
1. Kaplan, I.H., Sadock, J.B.: Synopsis of Psychiatry, Williams and
Wilkins, Baltimore, etc., 1991. sedmo izdanje
2. Ivančić, T.: Hagiomedicina- duhovna medicina- Priručnik, Teovizija,
Zagreb, 1996., drugo prerađeno i dopunjeno izdanje
|
EPIDEMIOLOGIJA
ETIOLOGIJA
PROCJENA
TRETMAN
