• Statistika

• Dijagnostika
  • Diferencijalna dijagnoza
  • Dijagnostički instrumenti
    - Neki važni znaci
      kompulzivnog kockanja
    - Dvadeset pitanja G.A.
    - Odrastam li s kockarom?
    - Živim li s kockarom?
• Komorbiditet

• Gamblers Anonymous
• Psihoterapija
• Farmakoterapija

UTJECAJ DUHOVNOSTI I PRAKTICIRANJA VJERE NA SPOSOBNOST VJEŽBANJA SAMOKONTROLE

Ivan Ćelić, Petrana Brečić, Vatroslav Prskalo, Vlado Jukić
Psihijatrijska bolnica Vrapče
ivan.celic1@zg.htnet.hr

Unatoč razdvajanjima i sukobima koji su obilježavali odnos između vjerskih i zdravstvenih djelatnika tijekom proteklih stoljeća, 21. stoljeće otvara mogućnost za bolje shvaćanje i suradnju među članovima ovih dviju disciplina. Umjesto natjecanja jednih s drugima, psihijatri i svećenici se trebaju pokušati međusobno nadopunjavati i zajednički djelovati. Oni moraju naučiti prepoznati limite i ograničenja svoje vlastite profesije i biti svjesni svojih jakih i slabih strana.
Poveznica između religije i medicine nije ništa novo. Mnogi pacijenti su religiozni i koriste to za bolje podnošenje bolesti, a važnost duhovne dimenzije za svakog čovjeka i te kako se reflektira na njegovo mentalno zdravlje, socijalnu podršku i zdraviji životni stil.
Neke studije ukazuju na pozitivnu korelaciju između visoke razine samokontrole i manje sklonosti ovisnostima (kockanje, alkohol, pušenje, psihoaktivne tvari). Prema Baumeisteru i Exlineu, postoje četiri kategorije samokontrole: kontrola impulsa, kontrola nad mislima, regulacija afekta i optimalno izvođenje. Kontrola impulsa uključuje odolijevanje napastima i čuvanje sebe od djelovanja neželjenih impulsa (npr. pijenje, prejedanje, pušenje, uzimanje droga, promiskuitet, nasilništvo). Kontrola nad mislima podrazumijeva potiskivanje neželjenih misli, sabranost, zaključivanje. Regulacija afekta bi se odnosila na sposobnost mijenjanja vlastitog raspoloženja, a optimalno izvođenje na ustrajnost, susprezanje energije, točnu razmjenu, izbjegavanje djelovanja pod prisilom, neodgađanje itd.
Ova studija ispituje odnos između aspekata religijskog ponašanja i duhovnosti i sposobnosti vježbanja samokontrole (model jačanja). Proveden je niz hijerarhijskih multiplih regresija, pri čemu je osobnost bila prva varijabla, koju su na drugom koraku slijedile religijske, a na trećem varijable vezane uz duhovnost te se predviđao njihov odnos prema samokontroli. Korištene skale za procjenu bile su: upitnik IPIP (International Personality Item Pool), SSCS (Student Self-Concept Scale), FMS (Faith Maturity Scale) te ) skala BMMRS (Brief Multidimensional Measure of Religiousness/Spirituality).
Podrška vjerske zajednice imala je značajno pozitivan odnos prema samokontroli. Religijske zajednice podupiru moralno ponašanje i samokontrolu. Npr. većina od deset Božjih zapovijedi (Post 20,3-17) regulira interpersonalno ponašanje zabranjujući društveno disruptivne čine i promičući stabilnost i sklad među ljudima.
Postoji negativan odnos između duhovnog nezadovoljstva i samokontrole. Stoga, duhovno otuđena osoba može imati pomanjkanje samokontrole. Pomaganje osobi u rješavanju duhovnih poteškoća može utjecati na sposobnost osobe da vježba samokontrolu. Ako je osoba u stanju ukloniti svoje iskustvo duhovnog nezadovoljstva, moguće je poboljšati druge aspekte samoregulacije. To je u skladu s istraživanjima vezanim uz negativnu sliku o Bogu, koja idu prema negativnom afektu i inhibiraju blagostanje. Ako osoba ima odgovarajuću podršku u vjerskoj zajednici, ona može postići relativnu veću sposobnost u vježbanju samokontrole.