FORENZIČNI ASPEKTI KOCKANJA
(str.31-35)
Tija Žarković-Palijan, Dražen Kovačević,
Marina Kovač
Neuropsihijatrijska bolnica "Dr. Ivan Barbot"
Popovača
e-mail: tija.zarkovic-palijan@sk.t-com.hr
Kockanje je svojim ekonomskim, pravnim, sociološkim, kriminološkim,
psihološkim i psihijatrijskim obilježjem privlači pozornost brojnih
istraživanja, ali ostavlja i brojne nedoumice. Kockanje se može izbjeći
stoga ono podrazumijeva aktivno uključivanje čija motivacija nije univerzalna
i često je nepovezana uz uloženu imovinu te proizlazi iz različitih
psiholoških potreba.
Udruženje Anonimni kockar (Gamblers Anonymous) mijenja društveni svjetonazor
i stav društva o osobama koje su kockale iznad svojih mogućnosti, od
moralnog problema na medicinski model.
Dijagnostički kriteriji prema DSM-IV za patološko kockanje, definirano
kao trajno i povratno neprilagođeno, koje se iskazuje kao pet (ili više)
od deset navedenih simptoma.
Osim dihotomne podjele na patološko i nepatološko kockanje, po kojoj
se na kockanje gleda kao na bolest, odnosno ovisnost, postoji i tzv.
dimenzionalni pristup. Po njemu se kockanje smješta na kontinuum koji
ide od nekockanja preko društvenog kockanja (simbolične sume novca)
do patološkog odnosno kompulzivnog kockanja.
Brojna su empirijska istraživanja o vezi između patološkog kockanja
i drugih psihijatrijskih poremećaja. Patološki kockari imaju najčešće
komorbiditetne poremećaje ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, poremećaje
raspoloženja (afektivne poremećaje), poremećaje kontrole nagona (npr.
kompulzivno kupovanje, kompulzivno seksualno ponašanje), poremećaje
osobnosti graničnog tipa. Izrazito je visoka stopa antisocijalnog poremećaja
osobnosti. Ipak kod većine se antisocijalna obilježja javljaju kao posljedica
kockarskog ponašanja. Blaszczynski i Steel (1998.) kod patoloških kockara
najčešće nalaze impulzivnost, nedostatak inhibicije, ekstremne oscilacije
raspoloženja kao odgovor na stimulaciju okoline i zaključuju da patološki
kockari pokazuju nivoe poremećaja osobnosti koji su usporedivi s općom
populacijom psihijatrijskih bolesnika. Uz patološke, i problem kockari
pokazuju povećan rizik od raznih psihijatrijskih poremećaja, a najčešće
antisocijalni poremećaj osobnosti, alkoholizam i ovisnost o duhanu.
Osobe sa psihijatrijskim dijagnozama i ovisnici izloženi su većem riziku
da postanu patološki kockari. Istraživanja u obrnutom smjeru pokazuju
da je kod psihijatrijskih bolesnika rasprostranjenije patološko kockanje
nego kod normalne populacije te da ih značajno veći broj dolazi iz obitelji
s problemom kockanja. Patološki kockari imaju širok raspon primarnih
dijagnoza poput shizoafektivnog poremećaja, paranoidne shizofrenije,
velike depresije ili organskih poremećaja osobnosti, te visoku učestalost
sekundarne dijagnoze ovisnosti o psihoaktivnim supstancijama.
Istraživanja na otkrivenoj kriminalnoj populaciji u Hrvatskoj pokazuju
da nenasilni prijestupnici pokazuju izraženija sociopatska obilježja
skitnje, kocke, besposličarenja i šverca u odnosu na nasilne, dok je
taj trend obrnut u slučaju sklonosti alkoholizmu. Također pokazuju nisku
povezanost kockanja s alkoholizmom i narkomanijom, a vrlo visoku povezanost
s besposličarenjem, skitnjom i švercom što govori u prilog hipotezi
o kockanju kao dijelu osebujnog životnog stila usmjerenog na uspostavljanje
optimalne razine relativno niže aktivacije.
Knecht (1993.), proučavajući kockanje zatvorenika, zaključuje da su
prekomjerni kockari zastupljeniji u narko i imovinskim deliktima, a
negativno su opterećeni visokom prevalencijom psihijatrijskih poremećaja
u obitelji, većom učestalošću porođajnih komplikacija, poremećajima
ponašanja u djetinjstvu i uzimanjem sredstava ovisnosti.
Kod patoloških kockara postoji velik rizik da počine kazneno djelo kako
bi mogli nastaviti svoje kockanje neovisno o prisutnosti ili odsutnosti
antisocijalnog poremećaja osobnosti. Prihvaćanje patološkog kockanja
kao bolesti, odnosno psihijatrijskog poremećaja dovelo je do toga da
je pravni sustav češće suočen s problemom smanjene odgovornosti kod
kaznenih i prekršajnih djela koja su počinili kockari. Istraživanja
i literatura o odnosu patološkog kockanja i ocjene ubrojivosti pri vršenju
kaznenih djela je malobrojna. U SAD-u prevladali su stavovi da nije
u interesu javnosti poremećaje kontrole ponašanja smatrati dovoljnim
za obranu neubrojivošću. Prema tome i patološko kockanje kao poremećaj
kontrole poriva ne smatra se dovoljnim za nepostojanje kaznene odgovornosti.
Na osnovi pregleda literature koja se bavi odnosom između kaznenih djela
i patološkog kockanja Blaszczynski i Silove (1996.) zaključuju da dijagnoza
patološkog kockanja ne umanjuje zakonsku odgovornost, ali je čimbenik
koji treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne.
Ubrojivost kockara može se kretati na kontinuumu od ubrojivosti do neubrojivosti
preko smanjene ubrojivosti, koja može biti u znatnoj ili neznatnoj mjeri,
ovisno o svakoj pojedinačnoj situaciji uzimajući u obzir karakteristike
osobnosti kockara, prisutnost težih duševnih smetnji, prisutnost zloupotrebe
sredstva ovisnosti te uključujući i faktore situacije u kojoj je djelo
počinjeno. Većinu kaznenih djela kockari, prema našem iskustvu, čine
neposredno da bi mogli nastaviti svoju aktivnost - kockanje. Budući
da postoji značajan komorbiditet ili postojanje različitih psihijatrijskih
poremećaja kod patoloških kockara, mišljenja smo da ih treba, ukoliko
zadovoljavaju kriterije, sve navoditi (npr. patološko kockanje i antisocijalni
poremećaj osobnosti; patološko kockanje i alkoholizam). Ovakav način
dijagnosticiranja olakšao bi posao vještaku jer bi mogao procijeniti
osnovnu osobnost i obratiti pozornost na dodatne čimbenike koji su utjecali
na sposobnost upravljanja svojim postupcima tempore criminis, ali bi
i olakšao daljnji tretman patoloških kockara.
U pojedinim slučajevima Kröber (1985.) smatra da bi se analogno, kao
i kod ovisnika, mogao primijeniti postupak lišavanja poslovne sposobnosti.
Mišljenja smo da bi oduzimanje poslovne sposobnosti kod patoloških kockara
bilo djelomično i pretežito u području očuvanja imovine u rasponu od
zabrane raspolaganja pokretnom i nepokretnom imovinom do odredbe da
ne može sklapati po sebe štetne poslove.14
Prema našim iskustvima, prateći kockare tijekom sveobuhvatnog tretmana
u Zavodu za forenzičku psihijatriju Neuropsihijatrijske bolnice «Dr.
Ivan Barbot» u Popovači čini se da su slabije terapijske efekte iskazivali
pacijenti uključeni u individualnu i grupnu psihoterapiju, što svakako
podliježe daljnjoj evaluaciji, vodeći računa da je struktura osobnosti
i dužina tretmana mogla utjecati na terapijski efekt. Čini se da su
bolje terapijske efekte iskazivali kockari koji su bili uključeni u
kontinuirani socioterapijski tretman u terapijskoj zajednici tijekom
24 sata, u kojoj su uz pozitivne modele ponašanja bile uključene i druge
terapijske tehnike (kognitivne, bihevior i sl.) što će u daljnjem tretmanu
također biti praćeno i analizirano. Mišljenja smo da je svakako socioterapijski
i psihoterapijski tretman kockara, koji su ostvarili obilježja kaznenog
djela, potreban i poželjan jer praksa pokazuje da upućivanje psihijatrijskim
službama smanjuje rizik recidivizma. ,15
Kockarima, koji su ocijenjeni smanjeno ubrojivima, socioterapijski i
psihoterapijski tretman može biti proveden u penalnim institucijama
i u uvjetima koje one mogu pružiti, a za neubrojive s izraženim promjenama
osobnosti i/ili uz druge teže duševne smetnje u specijaliziranim forenzičkim
odjelima. Nakon otpusta tretman može biti proveden ambulantno (izvanbolnički)
do tri godine koji nam ponovo kao dobru mogućnost pružaju izmjene i
dopune Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.16
U izuzetnim situacijama, odnosno onima koje ostvaruju takva obilježja,
državni odvjetnik ima mogućnost primjene čl. 175. ZKP RH, prema načelu
svrsishodnosti gdje je moguće uz odgodu kaznenog progona, osobu uputiti
na liječenje, uključiti je u dobrotvorni rad ili obvezati da nadoknadi
učinjenu štetu.17
Literatura
1. Moran E. Varieties of Pathological Gambling. Brit. J. Psychiat. 1970;
116: 593-597
2. Lesieur HR, Custer RL. Pathological Gambling: Roots, Phases and Treatment.
Annals, AAPSS, 1984; 474: 146-156
3. Zarevski, P. Psihologija kockanja. Penološke teme, 1990; 5 (3-4):
1-6
4. Black DW, Moyer T. Clinical features and psychiatric comorbidety
of subjects with pathological gambling behavior. Psychiatr Serv. 1998
Nov; 49 (11): 1434-1439
5. Crockford DN, El-Guebaly N. Psychiatric comorbidity in pathological
gambling: a critical review. Can J Psychiatry. 1998 Feb; 43 (1): 43-50
6. Blaszczynski, A, Steel, Z. Personality Disorders Among Pathological
Gamblers. Journal of Gambling Studies. 1998 Spring; 14 (1): 51-71
7. Cunningham-Williams RM, Cottler LB, Compton WM, Spitznagel EL. Taking
Chances: Problem Gamblers and Mental Health Disorders – Results From
the St. Louis Epidemiologic Catchment Area Study. American Journal of
Public Health. 1998 July; 88 (7): 1093-1096
8. Specker SM, Carlson GA, Edmonson KM, Johnson PE, Marcotte M. Psychopathology
in Pathological Gamblers Seeking Treatment: Gender Comparisons. Journal
of Gambling Studies, 1996. Spring; 12(1): 67-81
9. Lesieur HR, Blume SB. Characteristics of pathological gamblers identified
among patients on a psychiatric admissions service. Hosp. Community
Psychiatry. 1990 Sep; 41 (9): 1009-1012
10. Šakić, V. Neke relacije između socioekonomskog statusa i kriminalnog
ponašanja. Hrvat. čas. kriminol. penol. 1994; 8 (1-2): 37-58
11. Zarevski, P, Kulenović, A. Personalni korelati kockanja. Penološke
teme 1990; 5 (3-4): 25-32
12. Rachlin, S, Halpern AL, Portnow SL. Pathological gambling and criminal
responsibility. J Forensic Sci. 1986 Jan; 31 (1): 235-240
13. Kröber HL. Patologisches Glüksspielen: Definitionen, Erklärungsmodelle
und forensische Aspekte. Der Nervenartz. 1985 Nov; 56 (11): 593-602
14. Blaszczynski A, Silove D. Pathological gambling: forensic issues.
Aust N Z J Psychiatry. 1996 Jun; 30 (3): 358-369
15. Žarković-Palijan, T., Kovačević, D., Kovač, M. Neki forenzičko psihijatrijski
aspekti kockanja. U: Iz forenzičke psihijatrije. Ur. Žarković-Palijan
T., Kovačević D., Ceres Zagreb, MH Kutina 2001;119-144
16. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama,
Narodne novine, 1999; 161 (128): 4482-4485
17. Zakon o kaznenom postupku, Narodne novine, 1997.; 159 (110): 3517-3580
|
EPIDEMIOLOGIJA
ETIOLOGIJA
PROCJENA
TRETMAN
